Rani jadi
Hladan je zimski dani,bliži se Božić. U kući moje bake na
selu atmosfera je mirna, spremanje polako počinje. Svako ima svoje zaduženje, a
mene su, kao najmlađu, poslali na tavan da donesem tradicionalne ukrase. Nikad
pre nisam bila na tom tavanu. Svuda su stvari iz nekih prošlih vremena i one
koje se koriste samo ponekad. U uglu stoji prašnjavi starinski sanduk. Pitam se
da li je to onaj o kom sam slušala, onaj koji sadrži sve porodične uspomene još
iz detinjstva mog pradede kog nikad nisam upoznala.
Čim sam ga otvorila,
shvatila sam da su tu sačuvana najveća porodična blaga: đačka knjižica mog
dede, bakin veo s venčanja, mamin prvi šeširić i razne fotografije vesele dece
i porodičnih okupljanja. Jedna mi posebno privlači pažnju. Na slici je četvoro
dece, jedna žena koja sedi i posmatra ih, i čovek koji stoji nad njima. Deca su
se jurila oko drveta. Pogledam malo bolje i shvatim da je to drvo lipe, na
slici još tako mlado i malo, a danas ogromno stablo koje stoji nasred dvorišta
i pamti dečje dogodovštine i ljuljaške tri generacije. Na požuteloj poleđini
fotografije upisana su imena i godina: 1940. Moj deda, njegova dva brata i
sestra, i roditelji. Kako bezbrižno i veselo izgledaju na slici! Deca su bez
ijedne brige na svetu, a iza osmeha roditelja krije se ponos, uzbuđenje, i
nekakvo strahovanje. Možda su znali šta ih čeka u godinama koje slede. Pa ipak,
u tom jednom danu sačuvana je sva sreća ovog sveta.Porodica na okupu. Nisu znali da
će za nekoliko godina najstariji brat otići u srednju školu u grad do kog
autobusi ne idu, da će dolaziti kući kad mu nestane hrane bos, jer su mu se
opanci od svinjske kože toliko pohabali dok je peške prelazio kilometre. Pisma
će mu putovati do kuće duže od njega samog, a sobu će deliti s nekim drugim
zbunjenim detetom. Zovemo ih bezbrižna vremena. Možda nisu bila bezbrižna, ali
su sigurno bila srećnija. Danas je toliko lako doći do nekog ko je na drugom
kraju sveta, ali ljudi nemaju volje i želje da pored svojih svakodnevnih
problema slušaju i tuđe. Imamo toliko toga, ali sve uzimamo zdravo za gotovo i
uvek stremimo ka nečem nedostižnom. Nije ni danas život toliko lak, ali bi
sigurno bio lakši kad bi ljudi bili spremni da ga podele s nekim bliskim koga
su odavno otpisali kao daljeg rođaka, a nekad tako nešto nije ni postojalo.
Nekad je svaki rođak bio porodica i poslednje parče hleba bi se delilo, jer se nije
radilo o tome ko šta ima da vam da, već ko će biti tu kad vam treba. Nekad su
ljudi znali mnogo manje od nas, ali su znali šta je važno. I dan danas kad baka
priča o svom detinjstvu, prelepe slike se ređaju preda mnom a njen sjaj u očima
ne jenjava. Pitam se da li ću se ja s takvim osećajem sećati ovog vremena.
Jadi
današnje dece su da li će imati novi telefon i patike i strah da će ih društvo
odbaciti ako ga nisu dostojni. Na ulicama nema više bicikala, probušenih lopti
ni pokidanih lastiša. I običaji polako nestaju. Ponosni smo na to što nam je
materijalno najvažnije, a prave vrednosti smo izgubili iz vida. Možda bi
trebalo da pokušamo da vratimo nešto iz prošlosti dok još imamo nekog da nam
ispriča o srećnim vremenima. Počnimo javljanjem na ulici. Izađimo po sunčanom
danu. Pustimo dete u nama da radi ono što je prirodno, a ne ono što je nametnuto. Ja bih volela da probam, a vi?